Foto: Sokobanjske Vesti
U potrazi za jednom drugom pričom, put nas je odveo u hrastovu šumu Rudina, na ulazu u selo Radenkovac. Umesto planiranog sagovornika, dočekala nas je tišina šume i neobičan susret sa pitomom srnom.

„Ona je naša Mara. Našli smo je 8. maja prošle godine, na Markovdan, zato smo joj dali ime Mara. Bila je još mala, sama i bespomoćna“, kaže Dragan Ćirić, dok pokazuje ka ivici šume.
U gustoj hrastovoj šumi, Dragan i Ljiljana, tragajući za pečurkama, pronašli su mladunče koje nije imalo šanse da preživi bez pomoći.
„Bila je na mleku. Doneli smo je kući i hranili na flašicu. Nismo razmišljali mnogo, samo smo znali da moramo da joj pomognemo“, priča Ljiljana.

Prvih nekoliko meseci Mara je bila stalni gost njihovog domaćinstva. Odrastala je uz ljude, ali bez gubljenja veze sa prirodom.
„Kad je ojačala, sama je počela da odlazi u šumu. Nismo je zadržavali. Znali smo da joj je tamo mesto“, kaže Dragan.

Danas se slobodno kreće između šume i dvorišta. Pojavi se tiho, gotovo neprimetno, nahrani se i ponovo nestane među drvećem.
„Svaki dan dođe. Pojede kukuruz, a voli i krekere i štapiće.Ne znamo gde spava, ali se uvek vrati“, objašnjava Ljiljana.
Iako je pitoma, priroda je naučila oprezu.
„Prošle godine su je, verovatno, napali šakali. Imala je rane i nije dolazila skoro dvadeset dana. Mislili smo da je nećemo više videti“, priseća se Dragan.

Međutim, jednog jutra ponovo se pojavila – tiša, opreznija, ali živa.
„Od tada se više pazi, ali nas prepoznaje. Zna gde je sigurna“, dodaje.

Priča o Mari nastala je slučajno, u potrazi za nečim sasvim drugim. Ali upravo ovakvi susreti podsećaju da se najlepše priče često kriju tamo gde ih najmanje očekujemo – u tišini šume i u poverenju između čoveka i divlje životinje.
